Pritvori su jedna od najbolnijih tačaka crnogorskog pravosuđa. Iako je zakonom određeno da pritvor predstavlja isključivo krajnju, odnosno nužnu mjeru za obezbjeđivanje prisustva okrivljenog u predmetu, kod nas to, nažalost, nije slučaj.
Pritvor se veoma često pretvori u kaznu. Nerealno dugo trajanje pritvora posebno je očigledno u poslednjoj godini. Naime, u tom periodu je na desetine optuženih izašlo iz spuškog zatvora u kom su proveli prethodne tri godine. Kako im za to vrijeme nije izrečena presuda, po sili zakona, morali su biti pušteni na slobodu. Problem postaje veći kada se ispostavi da je pritvor bio neosnovan, odnosno da nema dokaza da je okrivljeni počinio djelo za koje se teretio i zbog kojeg je bio iza rešetaka.
Država Crna Gora decenijama unazad plaća enormne novčane sume na ime naknade štete pravosnažno oslobođenim zbog vremena provedenog u pritvoru. Po tom osnovu isplaćuju se milionski iznosi. Na kraju štetu zbog nezakonitih odluka o pritvorima, ipak, snose samo građani, od čijeg novca se isplaćuju odštete, umjesto da taj novac bude uložen u poboljšanje uslova u zdravstvu, prosvjeti i drugim za društvo vitalnim oblastima. S druge strane, izostaje odgovornost onih koji su donosili pogrešne odluke. Šefovi pravosuđa se u ovom slučaju slijepo drže propisa da su sudije samostalne u radu i da se na njihove odluke ne smije uticati, pa ne pokreću disciplinsku odgovornost sudije koji je duže vrijeme držao u pritvoru okrivljenog koji je kasnije oslobođen krivice. I laičkoj javnosti postalo je jasno da neki pritvorski osnovi “blijede” protekom vremena i da ne mogu biti razlog za višegodišnje lišenje slobode. Ipak, nerijetko se godinama ponavljaju isti razlozi zbog kojih okrivljeni ostaju u pritvoru. Tako smo imali slučajeve da je okrivljenom pritvor produžavan jer u inostranstvu ima rodbinu, odnosno babu ili tetku u Srbiji. Takođe, često smo svjedoci i slučajeva da Ustavni sud utvrdi da pritvor predugo traje i da za njega više nema osnova, ali nadležni Viši i Apelacioni sud nastavljaju s istim odlukama i produžavaju pritvor. I umjesto da se bori protiv nezakonitih odluka, odnosno da se pokuša utvrditi disciplinska odgovornost sudija, država se na svoj način izborila protiv velikih odšteta koje se dosuđuju građanima: iznose su smanjili maltene na pola. Ranije je za neosuđivano lice za mjesec dana provedenih u pritvoru u predmetu za koji je pravosnažno oslobođen isplaćivano 3.500 do 4.000 eura. Sada je taj iznos duplo manji. Rješenja o produženju pritvora koja su maltene identična godinama nisu predmet razmatranja nadležnih.
Pravosnažno oslobođeno lice naknadu za nezakonit pritvor može da naplati preko sporazuma sa državom ili na osnovu tužbe, odnosno sudske presude. Svega petina predmeta završi se sklopljenim sporazumima, dok se ostali okončaju na sudu. U poslednjih 10 godina, kako je “Danu” saopšteno u junu iz Ministarstva pravde, na osnovu sporazuma po ovom osnovu isplaćeno je ukupno 365.138 eura. Znatno više novca isplaćeno je na osnovu sudskih presuda. Podatak o tim iznosima nijesmo mogli dobiti jer, kako nam je rečeno, Zaštitnik imovinsko-pravnih interesa države ne vodi posebnu evidenciju o tim slučajevima, pa su i odbili zahtjev za slobodan pristup informacijama koji im je poslala nevladina organizacija MANS, uz čiju pomoć je nastao ovaj tekst. Ipak, na osnovu veoma malog broja sklopljenih sporazuma, jasno je da je po presudama za pomenuti period isplaćeno više od milion eura.
Izvor DAN
