Vrhovni državni tužilac Veljko Rutović nastavio je tamo gdje je i stao tokom karijere, pa je još jednom sačuvao svog bliskog prijatelja i bivšeg šefa države Mila Đukanovića i njegovu sumnjivo stečenu imovinu. Naime, Specijalno državno tužilaštvo (SDT) donijelo je pravilnu i zakonitu odluku s dovoljno jasnim razlozima za odbacivanje krivične prijave Mreže za afirmaciju nevladinog sektora protiv bivšeg šefa države Mila Đukanovića, njegove sestre Ane Đukanović i ostalih za zloupotrebu službenog položaja, primanje mita i stvaranje kriminalne organizacije tokom prodaje bivšeg državnog preduzeća “Telekom”, ocijenio je upravo tužilac Rutović.
Osnovno pitanje, a budući da je isti tužilac poznat po brojnim spornim odlukama kada je u pitanju Đukanović i njegovi saradnici. je zbog čega je baš on zadužio predmet u kojem je odlučivao po prigovoru MANS-a.
Sjetimo se da je Rutović ranije odbacio i krivičnu prijavu protiv Đukanovića u slučaju “Koverta” gdje su postojali nepobitni dokazi za koruptivne radnje.
Afera „Telekom“ je mrtva – barem za crnogorsko tužilaštvo. Vrhovni državni tužilac potvrdio je odluku Specijalnog tužilaštva da je sve zastarjelo, i da se tu više nema šta tražiti. Istina rok je istekao.
Ali nije poenta da li je rok istekao, već zašto je istekao. Ko je pustio vrijeme da curi? Ko je bio dužan da preduzme mjere, a nije? Ko je zatvarao oči dok je međunarodna javnost otkrivala korupciju, a domaće institucije se pravile da ništa ne vide?
U centru cijele priče nalaze se sestra i brat – Milo i Ana Đukanović. On, decenijski lider, ona, advokatica umiješana u ključne privatizacije. Njihova imena stoje u prijavi MANS-a, njihova moć dominirala je političkim i ekonomskim životom Crne Gore. I baš njih, gle čuda, nikada neće stići istraga. Ne zato što su nevini, nego zato što je sistem napravljen tako da oni uvijek u tužilaptvu i sudovima budu zaštićen,, a slučajevi se „spontano“ završavaju zastarom.
Najporaznije je što se tužilaštvo hvali da je radilo „po zakonu“. Kao da im je posao da budu notari koji ovjeravaju zastare, a ne istražitelji koji traže istinu. Oni time ne čuvaju zakon, nego uništavaju povjerenje u njega. Jer građani s pravom pitaju: ako međunarodni sudovi mogu dokazati da je mito plaćen, kako je moguće da domaći organi ne mogu utvrditi ko ga je primio?
Zastara je ovdje mnogo više od pravnog instituta – ona je postala politički štit. Štit koji se diže uvijek kada dođe trenutak da se odgovornost približi vrhu vlasti.
I zato, kraj afere „Telekom“ nije samo kraj jednog slučaja. To je kraj povjerenja da tužilaštvo može i želi da zaštiti javni interes. Sve ostalo je fraza.
