Prosječne zarade u minulih 20 godina od obnove nezavisnosti uvećane su pet puta, bruto društveni proizvod gotovo šest, realizovani brojni projekti koji su modernizovali našu državu, poboljšali životni standard građana. Tako razvoj ocenjuju u parlamentarnoj većini. U opoziciji ukazuju na visok javni dug koji je do 2020. rastao godišnje 190 miliona, a od tog perioda čak 450 miliona eura.
Analitičari ocenjuju da se Crna Gora zaduživanjem uvukla u začarani krug iz kog nema izlaza.
Ipak, svi naši sagovornici saglasni su da je najveća šteta nanesena lošim privatizacijama.
Crna Gora je u minule dvije decenije dokazala da i ekonomski može biti samostalna. Privredno najnerazvijenija republika bivše Jugoslavije, sada je država sa stabilnim privrednim rastom, boljim životnim standardom.
Naravno, na tom putu bilo je uspona, padova, stagnacije, uticaja globalnih dešavanja.
Početna pozicija nije bila optimistična.
Prosječna zarada je iznosila malo iznad 200 eura, bruto društveni proizvod osam puta manji nego danas, a po paritetu kupovne moći bili smo na 35% evropskog proseka, 20 godina kasnije na 52%.
Poslanici pokreta “Evropa sad” i Evropskog saveza Tonči Janović i Boris Mugoša to su i komentarisali.
“Građani vide rezultat kroz novčanik, jer, na primjer, prosječna neto zarada u januaru iznosila je 1. 026 eura. Takođe, prosječna penzija u januaru je bila oko 553 eura”, rekao je Janović.
“Mi smo ipak napravili dosta iskoraka, tako da smo sada, nakon Hrvatske i Slovenije, po ekonomskim parametrima ispred ostalih naših susjeda”, istakao je Mugoša.
Više od 15 milijardi investirano je u državu, izgrađeni su turistički kompleksi, ulagalo se u energetiku, putnu infrastrukturu, dobila je Crna Gora i prve kilometre autoputa, poslanik Bošnjačke stranke Mirsad Nurković.
“Sve te velike investicije i Lušticu Bay i Portonovi i Porto Montenegro, određene stvari vezano oko Svetog Stefana, sve su projekte pratile i određene kontroverze, ali svi ti projekti su značajno uticali na rast crnogorske ekonomije sa druge strane”, rekao je on.
Javni dug 2006. bio je 700 miliona eura, danas iznad 5 milijardi. Na to je ukazao poslanik DPS-a Nikola Milović.
“Negdje kada posmatramo prosjek zaduživanja, do 2020. godine smo se zaduživali nekih 190 miliona godišnje, a od 2020. godine, 2025. i do 2027. godine to će biti nešto oko 450 miliona. Jesmo da smo na većem stepenu razvoja, ali ovo su značajne cifre i one će, bojim se, opterećivati značajno ekonomiju u budućem periodu”, rekao je Milović.
A nagli rast duga počeo je 2009., kasnije i prvom emisijom obveznica na međunarodnom tržištu.
Ines Mrdović iz Akcije za socijalnu pravdu kaže da nakon toga država nikada nije uspjela da vrati glavnicu, nego je uvijek reprogramirala te međunarodne obveznice.
“Mi nemamo vrijednost koja se stvara, imamo preglomaznu administraciju, niko nam ne kontroliše u mjeri u kojoj je to potrebno, čak ni najmanje naše javne nabavke. Dakle, troši se nemilice, kontinuirano se zadužujemo i prosto je to jedan začarani krug”, istakla je Mrdović.
Loše efekte po razvoj države donijele su privatizacije. Cilj je bio da se privuku kredibilni investitori koji bi preuzeli preduzeća, privredne gigante, modernizovali ih, pripremili za evropsko tržište.
Međutim, prema ocjeni Nikole Rovčanina iz Demokratske Crne Gore, desilo se suprotno.
“Evo, potrudiću se da budem i politički grub. Mnogi od njih su dovedeni sa ulice i napravljeni su od njih investitori, kao što je, recimo, Dragan Brković, kome je dato da gospodari svim crnogorskim šumama na 30 godina. Znamo sudbinu, šume su propale, firme su propale, ostavio je dug od 120 miliona. Imamo sudbinu KAP-a, imamo sudbinu Radoja Dakića, imamo sudbinu Željezare”, podsjetio je Rovčanin.
I u opozicionom građanskom pokretu URA ocjenjuju da je najveća šteta učinjena masovnom vaučerskom privatizacijom.
Miloš Konatar kaže da je to jedna od najvećih pljački državne imovine u modernoj Crnoj Gori.
Zavisnost od uvoza je još jedan od problema ekonomije.
_599x900)
Podaci kažu da na 10 uvoza izvezemo samo 1 euro.
Zato postoji saglasnost naših sagovornika da su neophodne strateške odluke koje će unaprijediti proizvodnju ne samo u poljoprivredi, već i drugim granama koje će stvarati dodatnu vrijednost i unaprijediti razvoj ekonomije.
Izvor: RTCG
